Kada se Jugoslavija raspala u nizu krvavih sukoba prije 20 godina, Bosanci i Hercegovci nisu mogli ni pretpostaviti da ne samo da njihova zemlja nikad više neće biti ista, nego da će i zajednički jezik kojim su nekad svi govorili zvanično nestati.

Od 1918. do 1991. godine, zvanični jezik na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, bio je srpsko-hrvatski. To je bio zvanični jezik Kraljevine Jugoslavije, a kasnije i Socijalističke federativne republike Jugoslavije, SFRJ. U Hrvatskoj je za vrijeme SFRJ zvanični jezik imao naziv  hrvatsko-srpski, ali se smatrao varijantom jednog zajedničkog jezika.

Kada je 1991. godine izbio rat u Hrvatskoj, nova nezavisna država je naziv hrvatsko-srpski jezik zamijenila nazivom hrvatski jezik. Isto tako, zvanični jezik u Srbiji nazvan je srpskim. I druge republike bivše Jugoslavije odbacile su naziv srpsko-hrvatski.

Međutim, u Bosni i Hercegovini, umjesto da se odabere jedna zajednička varijanta jezika, srpsko-hrvatski se podijelio na tri zvanična jezika – bosanski, kojim većinom govore bosanski muslimani ili Bošnjaci, hrvatski, kojim govore bosanski Hrvati i srpski, kojim govore bosanski Srbi.

Neki lingvisti u BiH  tvrde da je ova podjela umjetna i da bi se jezik kojim se govori na teritoriji cijele zemlje trebao zvati bosanski, s obzirom na to da su tri jezika koja se sada koriste samo formalizirani standardi istog dijalekta. Drugi, pak, tvrde da jedinstven bosanski jezik ne postoji, te da bi Bošnjaci svoj jezik trebali zvati bošnjački (umjesto bosanski), kako bi se izbjegla zabuna.

Predmet čestih rasprava je naziv “bosanski jezik” – da li ga treba koristiti samo jedan narod u BiH ili sva tri, te da li ovaj naziv treba zamijeniti etnospecifičnim imenom “bošnjački”. Rasprave se vode i o političkim implikacijama upotrebe jednog ili drugog naziva.

Jezik kao dio političkog identiteta

Mnogi stručnjaci smatraju da uvođenje tri zvanična jezika u BiH umjesto jednog služi interesima političkih elita koje žele naglasiti razlike, a ne sličnosti, između pripadnika tri konstitutivna naroda. Prema njihovom mišljenju, jezička politika je samo još jedan način da se prodube razlike  u ionako podijeljenoj zemlji.

Tokom austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine, bosanski jezik uveden je kao jedini zvanični jezik u zemlji. Koristili su ga svi Bosanci – Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Ovo je bio rezultat politike austro-ugarskog državnika Benjamina von Kallaya kojom se u narodu BiH trebao stvoriti “osjećaj da pripada velikoj i moćnoj naciji”. Ovakva politika rezultirala je time da su svi su Bosanci govorili istim jezikom, iako su pripadali trima različitim konfesijama.

Nakon Kallayeve smrti, njegova vizija jedinstvenog identiteta bosanskog naroda je odbačena, a do 1920. godine etnički nacionalizam učvrstio se kao sastavni dio politike u BiH.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, kojim je okončan rat u BiH, tri su jezika dobila zvanični status, u skladu sa idejom da tri konstitutivna naroda imaju pravo govoriti jezikom  koji osjećaju kao svoj.

Tako je jezik koji se uglavnom koristi u Republici Srpskoj postao srpski, iako taj jezik nije identičan onom koji se govori u Srbiji. U onim dijelovima zemlje u kojima Hrvati čine većinu, najviše je u upotrebi hrvatski jezik, iako se i on donekle razlikuje od standardne verzije koja se koristi u Hrvatskoj.

Naziv jezika kojim govori treći narod, Bošnjaci, nešto je kontroverzniji. Jezik se zvanično zove bosanski, ali neki koriste i termin bošnjački – i to uglavnom  Hrvati i Srbi koji žele naglasiti lingvističke razlike između svog jezika i onog kojim govore Bošnjaci.

Midhat Riđanović, profesor emeritus engleskoj jezika i lingvistike na Univerzitetu u Sarajevu, među onima je koji bi voljeli da se naziv ‘bosanski’ koristi na cijelom govornom području Bosne i Hercegovine. On tvrdi da nema smisla govoriti o tri različita jezika kad su pripadnici svih naroda  i konfesija u BiH uvijek govorili istim jezikom.

“Jezik može ali ne mora biti stvar nacionalnog identiteta. Odnos jedan jezik – jedan narod danas je vrlo rijedak. Ja mislim da se jezik u BiH treba zvati bosanski, ali ne u nacionalnom smislu (već i zbog toga što bosanska nacija zvanično ne postoji), već u teritorijalnom (otprilike kao što se poznati bosanski konj zove bosanski, jer živi na teritoriji Bosne)”, kaže profesor Riđanović. “Bosanci koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi i Hrvati govore potpuno isto kao i ostali stanovnici ove zemlje,  pa je apsurdno da svoj jezik nazivaju drugačijim imenima.”

Profesor Riđanović povlači paralelu sa upotrebom jezika u drugim dijelovima svijeta i kaže:

“Engleski jezik opslužuje na desetine raznih naroda, pa nikad nikom nije palo napamet da ga zove drugačije nego engleski”.

Međutim, političari nacionalisti uvijek su opstruirali pokušaje da se naziv bosanski uvede u upotrebu u cijeloj zemlji, umjesto što ga sad koristi samo jedan narod..

“Na žalost, nacionalisti i svi ostali koji ne žele da Bosna opstane kakva je danas insistiraju na različitim nazivima jezika u Bosni”, kaže Riđanović.

Bosanskohercegovački pisac i publicista Nenad Veličković smatra da jezik ne bi trebalo poistovjećivati sa identitetom jednog naroda.

“Po meni, to znači prihvatanje jedne ideologije, odnosno nacionalizma kojeg ja ne podnosim i odvratan mi je”, kaže on.

Veličković se slaže da je postojanje tri zvanična jezika u BiH odraz političkog stanja u zemlji.

“Svaka od tih nacionalnih stranaka na vlasti koristi jezik kao sredstvo svoje moći; preko jezika se održava na vlasti i daje sebi legitimitet”, kaže Veličković. “I zbog toga im je stalo da jezik učine nečim što je bitno za njihov identitet, ili identitet ljudi koji su odlučili da tome pripadaju.”

Politiziranje lingvističkih razlika

Profesor Riđanović osuđuje tendencije “lingvističkog inžinjeringa”, kojim se iz političkih razloga u jezik uvode vještačke razlike.

“Ovdašnje lingviste karakterizira pogubna kombinacija nacionalizma i nepoznavanja moderne lingvistike. Ono što oni prenose studentima kao „lingvistiku“ davno je odbačeno u razvijenom svijetu”, dodaje profesor Riđanović.

Marica Petrović, koja predaje B/H/S jezike na Univerzitetu u Tuzli, smatra da je jezik uvijek pod izvjesnim uticajem politike, ali da je u BiH to previše izraženo.

Međutim, ona se ne slaže sa stajalištem da u BiH postoji samo jedan jezik i dodaje da su se u obrazovnom sistemu i javnom životu u BiH oduvijek koristile tri jezičke varijante. Istovremeno, ona naglašava brojne zajedničke odlike u svakodnevnom govoru sva tri naroda.

“Zaista se može jedan jezik standardizirati kao hrvatski, bosanski ili srpski na razini politike, škole ili javnog nastupanja, ali na razini govora, leksikološki gledano,  riječi su pripadnice svakog naroda. Pogrešno je reći – ovo je srpska riječ, nemojte je koristiti, ili bosanska ili hrvatska”, kaže profesorica Petrović.

“Problem jezičnih standardizacija u bh. jezicima još uvijek nije završen. Jezici se dodiruju i nije dobro odricati se pisaca , poezije, narodnih pjesama [samo zato što se ne uklapaju u određeni standard]”, kaže ona.

Josip Baotić, profesor hrvatskog jezika i lingvistike na Univerzitetu u Sarajevu, govori o paradoksu između svakodnevnog govornog jezika koji razumiju svi i politizirane upotrebe formalnog jezika.

“[Ljudi u BiH] jedni druge stoprocentno razumiju, ali u pismenom obraćanju zahtijevaju da pisani trag bude strogo podređen izboru normi koji je zasnovan na konstitutivno-nacionalnom kriteriju”, objašnjava Baotić.

“To pismenu komunikaciju čini težom nego što bi trebala biti”, dodaje on.

Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.

Kada je Haški tribunal nedavno izrekao 27-godišnju zatvorsku kaznu bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilu Perišiću za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac brzo je reagirao. Dan nakon izricanja presude, Šutanovac je srbijanskim medijima rekao da je presuda “preoštra” i da mu je žao Perišića.

“Mislim da je krajnje vrijeme da se završi sa svim tim optužnicama i presudama i da se okrenemo budućnosti, a ne da stalno otvaramo stare rane i razgovaramo o prošlosti”, rekao je Šutanovac.

Nedugo nakon što je dao ovu izjavu, nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije objavile su protestno pismo u kojem su njegove riječi nazvale “skandaloznim”.

Jedna od potpisnica ovog pisma, Jelena Milić iz Centra za euro-atlantske studije u Beogradu, kaže da ono što zabrinjava nije  samo prijedlog Šutanovca da se prošlost gurne pod tepih, već i činjenica da niko iz Vlade Srbije nije osudio njegovu izjavu.

Milić tvrdi da ovakav stav stvara ozbiljne sumnje u stav Beograda prema ratnim zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji.

“Ukoliko se vladajuće stranke ne ograde od ovakvih izjava, cijela ideja zbog koje su osnovani  lokalni sudovi za ratne zločine mogla bi biti ugrožena”, izjavila je Milić.

DA LI SE KROZ SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE UTVRDILA ISTINA?

Istraživanje UNDP-a pod nazivom “Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi”, koje je objavljeno u aprilu ove godine, pokazuje da velika većina stanovništva BiH smatra da rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine i dalje utiče na njihove živote.

Sudeći prema ovom izvještaju, “teret prošlosti najčešće je rezultat nepreciznog i nepotpunog poznavanja te prošlosti, jer većina ispitanika smatra da činjenice o ratnim događanjima nisu do kraja utvrđene”.

Ovaj izvještaj navodi i to da je poznavanje prošlosti preduslov da pojedinac ili grupa shvate šta se zaista dešavalo.

Stručnjaci smatraju da su suđenja za ratne zločine koja se održavaju u Haškom tribunalu i lokalnim sudovima najbolji i najpouzdaniji izvor činjenica o ratovima na Balkanu devedesetih. Ipak, istraživanje UNDP-a pokazuje da činjenice utvrđene na ovim suđenjima većina ljudi u BiH ne prihvata.

Na pitanje da li misle da su utvrđene relevantne činjenice o ratnim događanjima u BiH, 42,1% Bošnjaka i 35,3% Hrvata odgovorilo je pozitivno, dok je na isti način odgovorilo svega 15,6% Srba.

UNDP smatra da je razlog ovakvog stava rasprostranjeno mišljenje među Srbima da informacije o njihovim stradanjima, u odnosu na stradanje Bošnjaka i Hrvata, nisu obznanjene u dovoljnoj mjeri  ni u lokalnim sudovima, ni u Haškom tribunalu.

Do sada je Tribunal okončao postupke protiv 126 osoba optuženih za ratne zločine, dok se postupci vode protiv još 35 optuženih. Bosanski sudovi za ratne zločine presudili su u desecima predmeta, a hiljade njih tek čeka svoj red.

Iako je procesuiranje ratnih zločina izuzetno spor proces, mnogi vjeruju da je to jedini način da se ljudi na Balkanu primoraju na suočavanje sa nedavnom prošlošću. Međutim, većina promatrača u BiH slaže se u procjeni da su očekivanja od sudova za ratne zločine donekle  nerealna.

Zamjenik federalnog ministra pravde Goran Šimić tvrdi da ova suđenja trebaju biti samo jedan od mehanizama za uspostavljanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, jer ne mogu pružiti potpunu sliku o onome što se zaista desilo.

“Informacije koje dobijamo na suđenjima za ratne zločine možemo uporediti sa slagalicom. Ako imamo, recimo, 1700 predmeta ratnih zločina i dosad smo riješili malo više od 300, to znači da nam nedostaje još 1400 dijelova slagalice da bismo imali potpunu sliku. Mislim da bi bilo pretenciozno tvrditi da možemo tumačiti šta se uistinu dogodilo na osnovu ograničenog broja dijelova slagalice koje smo do sada sastavili”, izjavio je Šimić.

Aleksandar Trifunović, urednik popularnog medijskog portala Buka iz Banja Luke, smatra da je suočavanje s istinom o novijoj prošlosti najveći problem svih naroda u BiH koji su, u svojim glavama, još uvijek u ratu jedni s drugima.

„Način na koji se mi suočavamo s prošlošću je zapravo nastavak rata. Mi u drugima vidimo neprijatelje. Važno nam je samo ono što mi mislimo, a argumente druge strane smatramo napadom na ono za šta smo se borili i šta smo, navodno, branili“, kaže Trifunović.

Trifunović smatra da niti jedna od tri bivše zaraćene strane u BiH ne želi da se istinski fokusira na otkrivanje istine o onom što se desilo.

„Prava istina može povrijediti svakog od nas, na ovaj ili onaj način. Ali ta povrijeđenost, zapravo   katarza, neminovna je ako želimo pomirenje“, smatra on.

ULOGA NEVLADINIH ORGANIZACIJA U SUOČAVANJU S PROŠLOŠĆU

Mirsad Tokača, direktor  Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, tvrdi da su  državne institucije u BiH najodgovornije za neadekvatne napore na polju suočavanja sa  prošlošću, ali da i nevladine organizacije snose svoj dio odgovornosti.

“Nevladine organizacije u BiH su polarizirane i pod jakim uticajem politike. Mali je broj nevladinih organizacija koje se na ozbiljan način bave problemom suočavanja s prošlošću, a da pritom ne diskriminiraju žrtve na osnovu njihove etničke pripadnosti”, rekao je.

Edita Čolo iz Catholic Relief Services (CRS) kaže da je “samo nekoliko nevladinih organizacija u BiH u potpunosti nezavisno od vlasti i politike”.

“Kao rezultat takve situacije, nevladine organizacije često ne mogu uspješno sarađivati”, dodala je ona.

DIJALOG KAO INSTRUMENT POMIRENJA

Sabina Čehajić Clancy, profesorica političke psihologije na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju, provela je istraživanje pod nazivom “Istina i pomirenje”, koje se bavi psihološkim aspektom priznavanja zločina i otkrivanja istine u bosanskom društvu.

Kroz svoje istraživanje, koje provodi na prostorima Bosne i Hercegovine posljednjih osam godina,  Čehajić Clancy zaključila je da je veoma mali broj ljudi voljan da učestvuje u diskusijama o ratnim zbivanjima. Još je manji broj spreman priznati da su pripadnici njihovog naroda počinili zločine.

“Razlog za ovakav stav je to što se ljudi previše identificiraju sa svojom etničkom grupom. Zato većina  građana BiH osjeća snažnu psihološku potrebu da brani taj svoj imidž i identitet braneći one koji su optuženi za ratne zločine”, kaže Čehajić Clancy.

Dodala je da su zbog toga ljudi spremni učiniti sve što je moguće kako bi izvrnuli prošlost kroz opravdavanje i racionaliziranje zločina, te dehumaniziranje pripadnika  druga dva naroda.

Čehajić Clancy kaže da je njeno istraživanje pokazalo da je najvažniji instrument pomirenja dijalog. Ona ističe da su pripadnici različitih naroda koji redovno međusobno komuniciraju mnogo spremniji na pomirenje od onih koji imaju ograničen kontakt s drugima.

“Ovaj je kontakt veoma važan. Izolacija i etnička homogenizacija cijelo društvo vode unazad”, tvrdi ona.

KAKO DALJE

Bosanske vlasti odavno su svjesne da sama suđenja za ratne zločine neće biti dovoljna da se dođe do istine o ratnim zbivanjima i da se potakne proces pomirenja. U januaru 2010. godine, bosanska vlada, u saradnji sa UNDP-om, počela je raditi na državnoj Strategiji tranzicijske pravde.

Grupa od 15 predstavnika državnih institucija, civilnog društva i nezavisnih stručnjaka dobila je zadatak da razvije državnu strategiju za oporavak od konflikta i  kršenja ljudskih prava početkom devedesetih. Očekuje se da će ova strategija tretirati društvene i ekonomske posljedice ovih kršenja tako što će odgovoriti na potrebe društva i vratiti povjerenje građana u državne institucije.

Nacrt strategije trebao bi biti završen u narednih nekoliko sedmica, a  nakon što se prikupe prve reakcije i naprave eventualne izmjene, strategija će biti poslana Vijeću ministara BiH na usvajanje.

Bosanske vlasti i UNDP nadaju se da će primjena Strategije tranzicijske pravde, koja će upotpuniti Strategiju o procesuiranju ratnih zločina u BiH, predstavljati ključni doprinos u izgradnji povjerenja javnosti u proces pomirenja.

„Slabo prihvatanje javnosti čak i uspješnih zvaničnih projekata utvrđivanja istine predstavlja još jedan razlog da se nastavi tragati za konsolidiranim pristupom kazivanju istine“, navodi se u UNDP-ovom izvještaju.

Čehajić Clancy kaže da implementiranje procesa i strategija čiji je cilj poticanje pomirenja mora biti zajednički trud, ukoliko se želi postići uspjeh.

“Svi, od civilnog društva do obrazovnog sistema i državnih institucija, moraju aktivno učestvovati u svim procesima koji će pomoći Bosni i Hercegovini da se suoči sa svojom prošlošću”, kaže ona.

Dvadeset godina nakon krvavog raspada Jugoslavije, šezdesetogodišnji Dževad Kapetanović iz Sarajeva kaže da bivša komunistička federacija još uvijek živi u njegovom srcu.

„Ne žalim zbog činjenice što sada umjesto jedne velike imamo šest malih država. Žalim zbog toga što ljudi više nemaju osjećaj jedinstva. Nema više života kojim smo nekad živjeli“, kaže on.

Iako su prošla dva desetljeća od raspada Jugoslavije, mnogi je se još uvijek sjećaju i žale za prošlim vremenima kada su ljudi različitih nacionalnosti živjeli u jednoj državi i bili uglavnom zadovoljni. Ovaj žal za prošlošću dobio je i svoje ime – jugonostalgija.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) –  bivša komunistička federacija koja je postojala više od 45 godina -  raspala se početkom devedesetih kada su njene republike zatražile nezavisnost. Nakon toga je uslijedio rat, a potom i teška ekonomska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam.

Od šest bivših jugoslovenskih republika zasad je samo Slovenija ušla u Evropsku uniju i relativno je prosperitetna država, dok se ostale još uvijek bore sa siromaštvom, nezaposlenošću,  korupcijom i posljedicama rata.

Promatrači tvrde da je upravo surova svakodnevnica u ovim novonastalim državama ono što tjera  ljude da se sa sjetom prisjećaju vremena kada je bilo manje pritisaka i kada su se ljudi mogli osloniti na državu mnogo više nego sada.

Međutim, oni koji smatraju da je Jugoslavija trebala opstati kao država rijetko se usuđuju javno iznijeti svoje mišljenje. Političke elite u bivšim jugoslovenskim republikama na takav stav ne gledaju sa odobravanjem, osim možda u Srbiji, jer vlada mišljenje da je jugoslovenska federacija bila umjetna tvorevina koja je ljudima bila nametnuta i koja nije odgovarala nikome osim Srbima.

Srbija je bila najveća od šest republika i uvriježeno je mišljenje da je imala najveći udio u vlasti u zajedničkim institucijama i vojsci Jugoslavije. Također, smatra se da je bivši predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, glavni krivac za ratove devedesetih, do kojih je došlo jer se on protivio mirnom raspadu federacije. Miloševiću se sudilo pred Haškim tribunalom za njegovu navodnu ulogu u zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, ali je umro 2006. godine, prije izricanja presude. 

RUŽIČASTE NAOČALE

U Sarajevu je 2002. godine osnovano udruženje nazvano po bivšem predsjedniku Jugoslavije, Josipu Brozu Titu. Kapetanović je sekretar ovog udruženja. Tita, koji je 35 godina bio predsjednik Jugoslavije, mnogi ljudi u regionu smatraju najboljim državnikom sa ovih prostora.

Članovi udruženja su ljudi svih starosnih skupina, uključujući i one koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije.

Kapetanović kaže da mu nepostojanje demokracije u SFRJ nije nimalo smetalo, jer je živio sigurnim i ugodnim životom. „Ne zanima me kakav je taj sistem bio, jer je moj život bio dobar. Imao sam sve što mi je trebalo – slobodu i zaštitu.“

Kapetanović i dalje osjeća jaku povezanost sa gradovima u bivšoj federaciji, koji su sada glavni gradovi i regionalni centri susjednih zemalja.

“Split, Novi Sad, Dubrovnik, Ljubljana – sve ove gradove i danas smatram svojima. Jugoslavija zvanično više ne postoji, ali u mom srcu ona i dalje živi”, kaže on.

Objašnjavajući fenomen jugonostalgije, Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu, kaže: „Ljudi koji pate od jugonostalgije na  prošlost gledaju kroz ružičaste naočale. Svi mi zaboravljamo loše stvari i sjećamo se samo dobrih, a ovi ljudi ponekad idu u krajnost.“

Prema njenom mišljenju, oni koji vjeruju da su njihovi životi bili mnogo bolji dok je SFRJ još uvijek postojala zapravo imaju problem sa vlastitim identitetom.

“Kad smo živjeli u SFRJ, imali smo jak osjećaj pripadnosti. Jugoslavija je bila naša domovina i bili smo ponosni što smo Jugosloveni. Danas je situacija mnogo kompeksnija, posebno za ljude koji nemaju osjećaj da pripadaju ijednoj nacionalnoj skupini, bilo Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Oni pate od nedostatka identiteta“, kaže ona.

Profesorica Bajraktarević dodaje da ljudima koji su veliki dio života proveli u SFRJ danas nedostaje sistem vrijednosti koji je tada postojao.

„Sa materijalnog stanovišta, danas nam je dostupno mnogo više stvari nego u vrijeme kada smo živjeli u SFRJ. Ali mi to niti vidimo, niti cijenimo. U SFRJ smo imali uži izbor i manje materijalnih dobara, ali je i sistem vrijednosti bio drugačiji. Nije bilo važno šta posjedujete, već šta ste kao osoba postigli u životu“, kaže ona.

Profesorica Bajraktarević također ističe da one koji se sa žalom prisjećaju SFRJ rastužuje nestanak vrijednosti koje su njima u mladosti bile važne. Oni za to krive političke elite nezavisnih država koje su se pojavile nakon raspada komunističke federacije.

“Danas djeca bolje znaju imena političara nego muzičara, fudbalera i umjetnika. Političari određuju živote mladih ljudi i njihov sistem vrijednosti. Današnja djeca jednostavno imitiraju ono što vide – odsustvo morala i etičkih vrijednosti među političarima“, kaže profesorica Bajraktarević.

NOSTALGIČNA OMLADINA

Jedan od najneobičnijih fenomena u zemljama bivše Jugoslavije je jugonostalgija među mladima, onima koji nikad nisu živjeli u SFRJ, ili su bili premladi da bi je se sjećali.

Adnan Fazlić je rođen 1985. godine i trebao je krenuti u školu kada se SFRJ raspala. Danas je postdiplomac na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu i najbolji je u svojoj klasi.

“Ne sjećam se života u SFRJ, ali sam duboko uvjeren da je sistem vrijednosti koji je vladao u to vrijeme bio vrlo sličan mom. Sviđa mi se način na koji su ljudi tada živjeli. Život je bio mnogo jednostavniji, a i muzika je bila bolja”, dodaje uz osmijeh.

Jugonostalgija među mladima je neka vrsta subkulture, posebno za one koji nisu iz prve ruke iskusili život u SFRJ, tvrdi Dino Abazović, profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. On kaže da mladi kojima ne odgovaraju današnje vrijednosti nastoje iskoristiti pozitivne aspekte prošlosti, iako je nisu direktno iskusili, a u tome ih ohrabruju priče roditelja o tome kako je sve bilo bolje u starom sistemu.

„To se može vidjeti na subkulturnom nivou. Ti mladi ljudi koriste ikonografiju iz vremena SFRJ, a pokrete u umjetnosti i muzici iz tog perioda smatraju daleko boljim od onoga što im je danas dostupno“, kaže on.

Abazović kaže da se jugonostalgija među mladima djelimično može objasniti činjenicom da su mnogi od njih nezadovoljni.

“Kao rezultat toga, mladi veličaju prošlost, kada je sve bilo drugačije. Ali s druge strane, ne znam šta mladi ljudi zaista znaju o toj prošlosti“, kaže Abazović.

U novembru 2010, Timska inicijativa mladih – TIM, koja djeluje u okviru Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, organizirala je konferenciju o jugonostalgiji. Brojni poznati glumci, muzičari i intelektualci iz doba SFRJ raspravljali su o ovom fenomenu, pokušavajući da objasne zašto brojni mladi ljudi iz cijelog regiona žale za vremenom kojeg se ni ne sjećaju.

Milan Krstić, član TIM-a i student na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, rođen je nedugo nakon raspada SFRJ, ali priznaje da ni on nije imun na jugonostalgiju.

„Kada slušam alternativne rok grupe iz tog perioda ili gledam studentske proteste iz 1968, osjećam duh tog vremena i ubijeđen sam da su ljudi tada zaista vjerovali u napredak. Moj dojam je da je bivša zajednička država bila mnogo odgovornija prema svojim građanima nego što je naša danas“, kaže Krstić, misleći pritom na Srbiju.

Studenti su 1968. godine održali proteste u mnogim gradovima SFRJ, tražeći rješavanje problema društvene nejednakosti, nezaposlenosti i efikasniju vladu.

Iako ovi protesti nisu donijeli nikakvu bitnu promjenu u društvu, smatraju se najvažnijim pokretom u postratnoj Jugoslaviji.

Prema Krstićevim riječima, mladi ljudi u cijelom regionu danas žude za onim što su njihovi roditelji, čini se,  imali u SFRJ – „socijalnom sigurnošću i zaštitom države“.

Krstić kaže da je jedan od paradoksa fenomena jugonostalgije to što za nestankom stare federacije žale liberali koji bi, da su živjeli u SFRJ, bili progonjeni zbog izražavanja svojih političkih stavova.

„Kad govorimo o SFRJ, nikad ne govorimo o lošim stvarima i zapravo idealiziramo svoju bivšu zemlju. Zato ljudi liberalne političke orjentacije, koji bi vjerovatno bili osuđeni i zatvarani zbog svojih naprednih stavova, zanemaruju autoritarnu stranu bivšeg režima“, kaže on.

On dodaje da većina jugonostalgičara ističe da im nedostaje i to što su se ljudi različitih nacionalnosti u SFRJ naizgled dobro slagali i nije bilo etničkih tenzija.

Međutim, bez obzira na to koliko prošlost djelovala primamljivo, profesorica Bajraktarević upozorava da jugonostalgija na neki način može biti i štetna za mlade ljude, jer ometa njihov  razvoj.

“Kada nas nostalgija drži u prošlosti, sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Veoma je važno da mladi ljudi nađu načina da se nose sa sadašnjošću, umjesto što se okreću prošlosti”, kaže ona.

OŽIVLJAVANJE JUGOSLAVIJE?

Iako mnogi u regionu s nostalgijom gledaju na vrijeme kada je sve djelovalo jednostavnije i lakše, niko ne vjeruje da će se bivše jugoslovenske republike ikad ponovo ujediniti.

Krstić smatra da bi to bilo besmisleno, jer će se prije ili kasnije sve one priključiti još većoj zajednici  – Evropskoj uniji.

Ipak, on vjeruje da bi se u jednom trenutku mogla formirati labava unija zapadnobalkanskih zemalja, što bi cijelom regionu omogućilo da ima veći međunarodni uticaj.

„Takva bi unija mogla ponuditi mnogo više Evropi i svijetu“, kaže on.

Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.

Jugonostalgija mladih ljudi koji nisu doživjeli Jugoslaviju se prije svega ogleda kroz ikonografiju tog perioda. Ponovno buđenje New Primitivesa, ili utjecaj partizanskih filmova je osjetan. Koliko ikonografija Jugoslavije utječe na mlade ljude danas u smislu njihovog pogleda na stanje u današnjem drustvu i intenzivnom okretanja jugonostalgiji?

Prilog pripremio: Mirza Ajnadžić, Čitala:Elna Kurtović

Kada je Žepa pala u ruke Vojske Republike Srpske 25. jula 1995. godine, ubrzo nakon što je obližnja Srebrenica doživjela istu sudbinu, stotinjak muškaraca Bošnjaka iz ovog grada krenuli su ka Makedoniji, ne bi li umakli srpskim snagama i tako spasili živu glavu.

Ali, da bi stigli do Makedonije, prvo su morali preći preko Srbije. Tamo nisu očekivali nikakve probleme, jer Srbija u to vrijeme zvanično nije bila u ratu sa Bosnom i Hercegovinom.

Međutim, kada su prešli granicu sa Srbijom, mnoge od njih zarobila je Vojska Jugoslavije, koja je bila pod kontrolom Beograda.

Među zarobljenim Žepljacima bio je i Amir Omerspahić, tada dvadesetjednogodišnjak. On tvrdi  da je jedan od muškaraca iz njegove grupe ubijen odmah nakon što ih je VJ zarobila.

Omerspahić kaže da je nakon toga prebačen u zatvoreniči logor Šljivovica pored Užica, te da su  on i drugi Bošnjaci predati srbijanskoj policiji.

„Imali su tamnoplave uniforme. Mislio sam da će nas tretirati bolje nego vojska, ali oni su bili još gori. Tukli su nas sve vrijeme”, kaže Omerspahić, pogleda prikovanog za pod.

Kaže da je u tom logoru proveo pola godine.

“U tim barakama smo danima bili bez hrane i vode. Kada bismo dobili nešto hrane, stražari su brojali do deset, i onaj ko dotad ne bi pojeo svoj obrok dobio bi batine”, tvrdi on.

Omerspahić dodaje da je najgore bilo noću. Policajci su svakom zatvoreniku dali srpski nadimak i tako ih prozivali.

„Mene su zvali Kraljević Marko. Ako bi prozvali nekog od nas, a mi se ne bismo odmah odazvali, uslijedile bi batine”, prisjeća se on.. “Kad bismo išli po vodu ili u klozet, morali smo se prvo prekrstiti, reći naglas svoje srpsko ime, i tek tad bi nas pustili da prođemo. To maltretiranje je trajalo prilično dugo.”

Prema podacima kojima raspolaže Savez logoraša BiH, Omerspahić je jedan od preko 800 ljudi  koji su za vrijeme rata u ovoj zemlji odvedeni u dva logora u Srbiji – Šljivovica i Mitrovo Polje.

Iako je Savez logoraša BiH uložio nekoliko kolektivnih tužbi protiv Srbije sa zahtjevima za  reparaciju, sudovi u Beogradu tek treba da odluče u u korist tužitelja. U dva predmeta sudije su presudile da nema dovoljno dokaza da su ti centri zapravo bili zatvorenički logori i da su tamo počinjeni ratni zločini..

Omerspahić kaže da srbijanske vlasti sve vrijeme tvrde da su to bili izbjeglički centri, a ne zatvorenički logori.

“Oni su rekli da su bili naši spasioci, da je logor u kojem su nas držali bio izbjeglički centar i da su nas držali u Srbiji radi naše vlastite sigurnosti. Kakva je to sigurnost kada su ljudi bili maltretirani i mučeni, a troje ih je umrlo”, kaže on.

Kao i brojni drugi bivši zatočenici logora u Srbiji, Omerspahić ima sve potrebne dokumente Međunarodnog komiteta Crvenog krsta koji dokazuju da je 1995. godine on bio u Srbiji. Međutim, ne može dobiti dokumentaciju iz Užica, jer je, navodno, njihova arhiva uništena.

Iako su uložili žalbe na presude suda u Beogradu kojima je odbijen njihov zahtjev za reparaciju, bivši logoraši ne očekuju drugačiji ishod ni ovog puta. Oni ističu da stvarna uloga Srbije u ratu u BiH tek treba da bude utvrđena sudskim putem, te da bi i to moglo imati uticaja i na njihove tužbe.

Prema riječima Senada Jusufbegovića, pravnika pri Savezu logoraša BiH, ukoliko Haški tribunal presudi da je Srbija bila direktno umiješana u rat u BiH, podnosioci tužbi će moći lakše dokazati  da je policija Srbije imala razlog da zadrži bošnjačke civile u pritvorskim centrima i da s njima loše postupa. Drugim riječima, bit će lakše dokazati da su u tim logorima počinjeni ratni zločini.

PROBLEMI S KOMPENZACIJAMA U BOSNI

I oni koji su zarobljeni u BiH tokom rata imaju problema s ostvarivanjem prava na nadoknadu koju traže od lokalnih vlasti.

Iako nema zvaničnih podataka, procjenjuje se da je za vrijeme rata u BiH bilo više od 600 zatvoreničkih logora i pritvorskih centara. U njima su u najvećem broju bili zatočeni civili, ali bilo je i logora za ratne vojne zarobljenike i dezertere. Neki su zarobljenici  prošli kroz više logora, a njihovo zatočenje trajalo je i po nekoliko godina.

Državni Zakon o pravima civilnih žrtava i žrtava torture u BiH tek treba da bude usvojen, što onima koji nisu bili pripadnici oružanih snaga otežava ostvarivanje prava na adekvatnu kompenzaciju.

Od trenutka kad je predložen, Nacrt Zakona o pravima civilnih žrtava i pravima žrtava torture pratile su opstrukcije, tvrdi Saliha Đuderija iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Prema njenim riječima, entitetska ministarstva ne mogu doći do kompromisa koji bi bio prihvatljiv za sve.

„Zakon o pravima civilnih žrtava i pravima žrtava torture trenutno je u postupku usaglašavanja između entiteta”, kaže ona.

Prema bosanskim zakonima, civilnom žrtvom rata smatra se osoba koja je ranjena, nestala ili je izgubila život usljed ratnih djejstava. Osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje definirane su kao posebna kategorija civilnih žrtava, ali zakon ne obuhvata i one  koji su bili zatočeni i mučeni u zatvoreničkim logorima. Oni stoga nemaju pravo na mjesečnu naknadu iz kantonalnih, općinskih ili entitetskih budžeta,  kao ostale civilne žrtve rata.

Zasad, oni koji su u logorima preživjeli mučenje i nečovječno postupanje svoja prava mogu tražiti jedino sudskim putem.

Predsjednik Saveza logoraša BiH, Murat Tahirović, kaže da Savez ima približno 55.000 članova, od kojih je svaki od njih  u zatvoreničkim logorima proveo u prosjeku 60 dana. Savez je dosad podnio više od 15.000 tužbi lokalnim sudovima, a većina njih, približno 12.000, završila je u sudovima Republike Srpske.

Bosanskohercegovački sudovi do sada su donijeli oko 20 presuda u korist tužitelja. Dodijeljeni iznosi su različiti i kreću se od nekoliko stotina do nekoliko hiljada eura. Međutim, ovaj novac još nikom nije isplaćen.

Tahirović smatra da BiH institucije, prvenstveno sudovi, još nisu spremne da se suoče s problemom kompenzacija. On naglašava da čak i u odlukama o isplati kompenzacija u različitim dijelovima zemlje postoje ogromne razlike u iznosima.

“U jednom slučaju, osobi koja je u zatvoreničkom logoru provela 6 mjeseci dosuđen je iznos od 4.400 eura, a drugoj,  koja je bila u zatočeništvu tri mjeseca , dodijeljeno je 15.000 eura”, kaže Tahirović.

“Nama je najbitnije da vlasti u BiH shvate da to nije pravi način na koji treba rješavati problem reparacija. Krajnje je vrijeme da počnu ozbiljno razmišljati o pronalasku adekvatnog rješenja.”

Prije dvije godine Savez logoraša Republike Srpske  predao je Općinskom sudu u Sarajevu 536 tužbi protiv Federacije BiH za ratne zločine počinjene u logorima u kojima su zatvarani i mučeni srpski civili i vojnici od 1992. do 1996. godine.

Predsjednik Saveza logoraša RS, Branislav Dukić, kaže kako su ti procesi u toku, te da još nije okončan niti jedan predmet.

Prema njegovom mišljenju, presude kojima se prepoznaje patnja žrtve važnije su za proces pomirenja od samih naknada.

„Nije toliko u pitanju materijalna strana koliko ona ljudska. Žrtve dobiju moralnu satisfakciju kad vlasti priznaju njihovu patnju. Bez toga nema ni pomirenja, ni suživota u BiH“, kaže Dukić.

UTICAJ PRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA NA TUŽBE 

U decembru prošle godine, vlasti Republike Srpske dobile su približno 1.400 zahtjeva za kompenzaciju od Saveza civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, u ukupnom iznosu od 470 miliona eura, i to za patnje koju su pretrpjeli stanovnici Sarajeva tokom opsade grada od 1992. do 1995. godine.

Pravnu osnovu za ove zahtjeve Savez je pronašao u presudi Haškog tribunala u slučaju protiv bivšeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, generala Stanislava Galića.

Galić je 2006. godine u žalbenom postupku osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine koje je počinio protiv civila u opkoljenom Sarajevu. Oko 12.000 Sarajlija ubijeno je, a mnogo ih je više ranjeno u 44-mjesečnoj snajperskoj paljbi i granatiranju sa srpskih položaja.

Međutim, u januaru ove godine, vlasti Republike Srpske odbacile su sve ove tužbe kao nevažeće, tvrdeći da se ne temelje na adekvatnim dokazima. Stotine zahtjeva za kompenzaciju vlasti su opisale kao “organizirani politički čin” protiv Republike Srpske.

Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će tužiti Hrvatsku čim Haški tribunal donese odluku u žalbenom postupku protiv hrvatskog generala Ante Gotovine.

U aprilu ove godine Tribunal je donio presudu  prema kojoj je Gotovina kriv za progone, ubistva i druge ratne zločine počinjene nad srpskim civilima tokom operacije Oluja u avgustu 1995. godine, osudivši ga na zatvorsku kaznu u trajanju 24 godine. Približno 200.000 Srba napustilo je Hrvatsku tokom ove ofanzive, a mnogi od njih su se kasnije nastanili u Republici Srpskoj.

“Presuda u slučaju Gotovina pružit će nam priliku da dokažemo da su Srbi stradali u Hrvatskoj i da bi za to trebali dobiti kompenzaciju”, kaže Dukić.

Vlasti bosanskih Srba tvrde da su nakon operacije Oluja hrvatske snage napale Mrkonjić Grad na sjevernozapadu Bosne, koji je tada bio pod kontrolom bosanskih Srba, ubivši nekoliko stotina Srba i uništivši hiljade njihovih domova. Oni vjeruju da će presuda u slučaju Gotovina pomoći u njihovom zahtjevu da Hrvatska kompenzira žrtve.

U međuvremenu, Savez logoraša BiH iščekuje presudu u slučaju protiv bivšeg načelnika srbijanskog DB-a Jovice Stanišića i njegovog pomoćnika Franka Simatovića.

Stanišić i Simatović optuženi su za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i BiH putem  progona, ubistava i deportacija Hrvata, bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata.

Savez logoraša BiH nada se da bi presuda u ovom predmetu mogla rasvijetliti ulogu Srbije u ratu u BiH..

“Zaista nam treba presuda koja će razotkriti stvarnu ulogu Srbije u ratu u Bosni, jer bi to pomoglo žrtvama u traženju nadoknada”, kaže Tahirović.

ŽRTVE SILOVANJA TRAŽE SVOJA PRAVA

Kada su u martu ove godine četvorica bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane proglašena krivim za zločine protiv Bošnjaka u logoru Vojno, koji je bio pod kontrolom HVO-a, i osuđena na ukupno 69 godina zatvora, Saja Ćorić je osjetila ogromno olakšanje.

Ćorić je bila jedna od zarobljenica u ovom logoru, u kojem je bila maltretirana i silovana. O tome više ne želi govoriti. Danas je predsjednica Centra žrtava logora Vojno iz Mostara.

Kaže kako još uvijek nije spremna da traži naknadu za patnju koju je pretrpjela za vrijeme  boravka u ovom logoru. Ono što njoj, kao i većini silovanih tokom rata, najviše smeta jeste činjenica da njihov pravni status još nije adekvatno definiran.

„Naše udruženje želi da se status žrtava silovanja definira na nivou države, a ne entiteta, kako bi te žrtve postale odgovornost države, a ne entiteta”, kaže ona.

Razlog za ovaj zahtjev je nesrazmjer u iznosima koje žrtve silovanja u različitim entitetima dobijaju.

“Dokazati status žrtve rata teško je samo po sebi, ali kad je riječ o kompenzacijama, jasno je da se žrtve u Federaciji i one u Republici Srpskoj ne tretiraju na isti način. Mjesečna kompenzacija za žrtve silovanja u Federaciji iznosi približno 280 eura, dok u RS-u ona iznosi svega 50 do150 eura”, kaže Maja Šoštarić iz udruženja Žene Ženama.

POTREBNO JE HITNO RJEŠENJE

Entiteti u svojim budžetima nemaju sredstva namijenjena za kompenzaciju civilnim žrtavama rata, ali pritisnuti sve većim brojem tužbi, svjesni su da će uskoro morati naći neko rješenje.

Udruženja žrtava vjeruju da je jedini način na koji se ovaj problem može adekvatno riješiti usvajanje državnog zakona koji će svim civilnim žrtvama garantirati jednaka prava, bez obzora na to iz kojeg entiteta dolaze.

“Kad konačno shvate da će taj zakon definirati broj žrtava i iznos koji je potreban za reparacije, moći ćemo govoriti o pomirenju u BiH, kaže Tahirović iz Saveza logoraša BiH.

Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, Studentski eFM radio i Centar za pravdu i pomirenje, CJR.

Ali, bilo mi je jasno i da vizna liberalizacija ni na koji način neće doprinijeti zbližavanju mladih ljudi u samoj BiH. Iako vrlo malo znamo o svojim vršnjacima  koji žive u drugim dijelovima zemlje – bilo da  se radi o Bošnjačko-hrvatskoj Federaciji, ili pretežno srpskoj Republici Srpskoj (RS) – čini se da kod nas ne postoji želja  da se to promijeni i da se premosti jaz koji nas dijeli.

Upravo zbog toga sam odlučio da za IWPR napišem članak o podjelama među mladima u BiH.

Ja imam 24 godine i ne patim od predrasuda; bavim se novinarstvom i živim u Sarajevu, a po nacionalnosti sam Bošnjak. Smatrao sam da nemam predrasuda prema svojim vršnjacima iz drugih dijelova BiH, ali to sam sa sigurnošću mogao potvrditi tek nakon rada na ovom tekstu.

Svoje putovanje sam započeo u Banja Luci, glavnom gradu RS-a.

Početkom proljeća, krenuo sam vozom sa glavne željezničke stanice u Sarajevu, da bih –  pet sati i nekoliko čudnih susreta kasnije – stigao u RS. Na prvi pogled, ništa nije izgledalo drugačije nego u Federaciji, gdje inače živim. Jedini dokaz da sam ušao u drugi entitet bila je velika tabla sa natpisom „Dobrodošli u Republiku Srpsku“.

Prva dva intervjua napravio sam sa dvoje mladih ljudi iz Banja Luke – Dejanom Matijevićem i Irenom Teodorović – koji su mi rekli kako oni doživljavaju Sarajevo i šta misle o podjelama u bosanskom društvu.

Nakon što smo završili intervju, Irena me je dopratila do hotelske sobe i ispričala mi kako je nedavno sa svojom folklornom grupom putovala u Italiju. Rekla mi je da ona i njeni prijatelji koji su učestvovali u međunarodnom festivalu nisu željeli da se druže sa Turcima zato što je srpski narod „preko 500 godina bio pod turskom vlašću“.

Iako sam bio jako iznenađen ovom primjedbom, nisam dozvolio da ona to primijeti.

Iskreno, ne mogu da razumijem kako neko može formirati mišljenje o drugom narodu  na osnovu nečega što se desilo prije nekoliko stotina godina. Meni čak i rat u BiH djeluje kao daleka  prošlost, iako se dogodio prije manje od dvadeset godina.

Ali, onda sam se sjetio da je takav antagonizam prema Turskoj u velikoj mjeri posljedica javnog stava koji prema toj zemlji zauzimaju zvaničnici RS-a,  pogotovo predsjednik Milorad Dodik.

Turska je u posljednje vrijeme sve prisutnija na Balkanu, uglavnom kroz inicijative  koje promoviraju dijalog, pomirenje i okretanje ka budućnosti. Međutim, Dodik i njegovi sljedbenici te napore tumače kao pokušaj Turske da islamizira cijeli region i uspostavi isti onaj uticaj koji je ovdje imala prije 500 godina.

Ipak, nadao sam se da Irenino mišljenje ne odražava stavove svih bosanskih Srba, pa  sam pokušao da saznam što više od Dejana.

On mi je, pak, rekao da su se neki njegovi prijatelji pitali kako smije provesti noć u kući jednog Bošnjaka u Sarajevu, bez straha za vlastiti život. Pitao sam se da li se možda i ja trebam plašiti za svoj život dok sam u Banja Luci. Nisam stekao utisak da je to potrebno,  jer su ljudi koje sam sretao bili vrlo otvoreni i prijateljski raspoloženi. Ipak, o Dejanovim riječima sam razmišljao cijelu noć, dok sam se prevrtao u krevetu pokušavajući da zaspim i malo se odmorim prije nove runde intervjua zakazane za naredni dan.

Sutradan sam se u lokalnom kafiću sastao sa svojim starim poznanikom, Đuricom Štulom, mladim muzičarem iz Banja Luke. Počeli smo razgovarati o entitetskim granicama između Federacije i RS-a i tome kako one razdvajaju mlade ljude. Đurica mi je rekao da mnogi ljudi u RS-u gaje neosnovane predrasude o Bošnjacima i da im se Srajevo gadi. Bio sam šokiran kad sam to čuo.

Naravno, ja jesam bio svjestan toga da je rat ostavio duboke ožiljke u svijesti ljudi i da će morati proći desetine godina prije nego što oni budu istinski spremni da prevaziđu predrasude koje imaju jedni o drugima. Ali ipak sam bio razočaran kada sam shvatio  koliko su te podjele duboke i koliko će ih teško biti ukloniti.

Nisam odgajan da mrzim bilo koga i nikada ne bih prihvatio tuđe mišljenje kao svoje, pogotovo o stvarima ili mjestima o kojima ništa ne znam. U Banja Luku sam došao bez predrasuda, s nadom da ću bolje upoznati taj grad i ljude u njemu, i da ću se sresti sa mladima koji imaju stavove slične mojima. Nažalost, iako sam razgovarao sa mnogima od njih, moj utisak je bio da vrlo malo njih razmišlja isto kao i ja.
Nakon Banja Luke, otputovao sam u „podijeljeni grad Mostar“, kako ga često opisuju mediji. Riječ je o gradu u kojem žive Bošnjaci i Hrvati, koji su se u ratu borili jedni protiv drugih. Iako oni više nisu neprijatelji, među njima i dalje vlada veliko nepovjerenje.

Da li je Mostar zaista toliko podijeljen kao što se priča? To pitanje sam postavio Robertu Jandriću, bosanskom Hrvatu iz kulturnog centra Abrašević. On mi je rekao kako veliki broj stanovnika Mostara prihvata činjenicu da je to danas podijeljeni grad, ali da još više njih vjeruje da Mostar pripada svima podjednako.

Robert mi je rekao i da su, prema njegovom mišljenju, mladi u BiH danas ovako podijeljeni ne samo zbog toga što su sjećanja na rat još uvijek svježa, već i zato što nisu putovali onda kada su odrastali i formirali svoje stavove. On smatra da je to glavni razlog zbog kojeg mladi ljudi različitog etničkog porijekla gaje toliko uzajamno nepovjerenje.

Uvijek sam smatrao da je bosansko-hercegovačkom društvu potrebna revolucionarna promjena u načinu razmišljanja i spremnost da se mijenjaju stvari. Međutim, mladim ljudima nedostaje snage i volje da to ostvare. Mi mislimo da su naši problemi samo naši i da su svi drugi u boljoj situaciji od nas.

Radeći na ovom tekstu, shvatio sam da Banja Luka, Sarajevo i Mostar možda i nisu toliko fizički udaljeni, ali u glavama ljudi oni su beskrajno daleko.

Također sam shvatio da za to ne treba kriviti samo nas – podjele idu na ruku bosanskim političarima, koji ih i potiču. Prema riječima jednog od mojih banjalučkih sagovornika, profesora i psihologa Srđana Dušanića, političari uvijek posežu za nacionalnim pitanjem kada žele prikriti stvarne probleme, kao što su loše stanje u ekonomiji i nezaposlenost. Kad god svojim sunarodnjacima kažu da je njihov etnički identitet ugrožen na ovaj ili onaj način, svi drugi problemi izgledaju manji.

Podjele među ljudima, pogotovo među omladinom, odgovaraju onima koji su na vlasti, ali mladi to ne shvataju. Problemi sa kojima se suočavamo, bez obzira na entitet u kojem živimo, skoro su identični, ali mi to ne vidimo.

Jedini način da se prevaziđu podjele u našem društvu jeste da se međusobno bolje upoznamo. Prvi korak u tom pravcu je da se djeci iz cijele države omogući da se susreću i druže.

Ako ljudima omogućimo da svoje stavove formiraju na osnovu ličnog iskustva i susreta sa ljudima iz drugih gradova i pripadnicima drugih nacija, onda više neće biti prostora za  strahove i predrasude koji nas razdvajaju.

Feđa Husković nestao je u maju 1993. godine, ubrzo nakon što su njega i još 12 vojnika Armije Bosne i Hercegovne (ABiH) zarobile snage bosanskih Hrvata u Mostaru.

Njegova majka Jadranka kaže da se više ne nada da će svoga sina ikada vidjeti živog. Sada joj je jedina želja da pronađe njegove ostatke, kako bi ga dostojno sahranila.

„Da bih sačuvala zdrav razum, dugo sam samu sebe ubjeđivala da je živ. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, moja nada je bila sve slabija, da bi na kraju potpuno iščezla“, kaže  ona uz duboki uzdah, dok sjedimo na osunčanoj terasi u Mostaru i gledamo fotografiju njenog sina, koju drži u drhtavoj ruci.

U trenutku kada je u Bosni izbio rat, Feđa je boravio u Sarajevu, gdje je studirao elektrotehniku. Krajem 1992., vratio se u svoj rodni Mostar, ali čim je stigao, čuo je da mu je poginuo rođak. Zbog toga je odlučio da se pridruži snagama ABiH, i to kao oficir za vezu.

9. maja 1993., ovaj dvadesetjednogodišnjak se zatekao u zgradi „Vranica“ u Mostaru – koja je u to vrijeme služila kao štab Četvrtog korpusa ABiH-a – kada su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvršili napad na ovaj objekat i uskoro ga zauzeli.

HVO je tom prilikom zarobio vojnike ABiH-a, a neki od njih su bili prikazani i na snimku koji je istoga dana emitovan na hrvatskoj državnoj televiziji. Trinaest mladih vojnika, uključujući i Huskovića, bili su snimljeni kako jedan po jedan, sa rukama iznad glave, glasno izgovaraju svoja imena i potom ulaze u plavi kombi. Tada su posljednji put viđeni živi.

„Mislila sam da je preživio – da su svi oni preživjeli“, kaže Jadranka, pokušavajući da zadrži suze. „Ali, kasnije sam čula da su svi ubijeni. Ostaci njih desetorice su nađeni nakon  petnaest godina, u jednoj masovnoj grobnici pored Mostara. Moj sin i još dvojica mladića iz te grupe nikada nisu pronađeni.“

Jadranka dodaje da ni ostaci onih koji su pronađeni nisu u potpunosti sačuvani, jer su ekshumirani iz sekundarne grobnice. Zajedno sa porodicama preostale dvojice nestalih vojnika, ona je dugo pokušavala da dođe do informacije o tome gdje se nalaze primarne grobnice, ali u tome nije uspjela.

Četvorica pripadnika vojske i policije bosanskih Hrvata optužena su za ubijanje zarobljenih bosanskih vojnika u Vranici u maju 1993. U međuvremenu ih je kantonalni sud u Mostaru oslobodio zbog navodnog nedostatka dokaza, ali je Vrhovni sud Federacije naložio ponovno suđenje, koje bi trebalo početi ove godine.

Na mostarskom groblju Šehitluci nalazi se trinaest grobova sa bijelim nadgrobnim spomenicima. Deset sadrže ostatke mladića koji su zajedno sa Feđom zarobljeni prije 18 godina. Ali tri su i dalje prazna, a jedan od njih pripada Jadrankinom sinu. Na nadgrobnom spomeniku je uklesano njegovo ime i godina rođenja, ali ne i godina smrti.

U ratovima koji su tokom devedesetih vođeni u bivšoj Jugoslaviji nestalo je 40,000 ljudi. Većinu,  oko 30,000,  čine nestali iz Bosne i Hercegovine.

Do sada su pronađeni i identificirani ostaci 26,000 nestalih osoba iz čitavog regiona, dok se i dalje traga za još 14,000 lica. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe (MKNO), u BiH se nestalima smatra između osam i deset hiljada lica; oko četiri hiljade ih je u Hrvatskoj, a oko dvije hiljade na Kosovu.

MKNO ima ključnu ulogu u pronalaženju nestalih lica u bivšoj Jugoslaviji i identifikaciji njihovih ostataka uz pomoć DNK-analize. Iako je ova organizacija već postigla značajne rezultate, generalna direktorica MKNO-a, Ketrin Bomberger (Kathryn Bomberger), tvrdi da je moglo biti učinjeno i mnogo više da su vladajuće strukture pružile svoju podršku ovom procesu.

„Vlade su dužne da doprinose miru i stabilizaciji, između ostalog i tako što će pomoći u pronalaženju nestalih osoba. I ne samo vlade, nego i druge institucije, poput sudstva“, kazala je ona.

Bomberger je dodala i da je proces traganja za nestalima izuzetno težak i praćen brojnim   preprekama.

„Neki ljudi koji su učestvovali u tim zločinima još uvijek se nalaze na važnim položajima i imaju značajan politički uticaj. Vrlo često je u njihovom u interesu da prikriju tragove zločina. Njihova logika je da ako nema tijela, nema ni zločina, pa ni oni neće biti krivično gonjeni“, kaže ona.

Porodice nestalih tvrde da je pronalaženje tijela otežano i činjenicom da oni koji imaju podatke o tome gdje se nalaze grobnice odbijaju da otkriju te podatke porodicama žrtava.

„Nadam se da će pojedinci koji imaju takve informacije vremenom progovoriti, jer će ih na to natjerati savjest“, kaže Josip Drežnjak, predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica 93“.

U septembru 1993. godine, pripadnici ABiH ubili su 33 hrvatska civila – 18 žena i 15 muškaraca – u selu Grabovica u Hercegovini. Najmlađa žrtva je bila djevojčica od tri i po godine. Za taj zločin je bilo optuženo nekoliko ljudi, uključujući i načelnika generalštaba ABiH, Sefera Halilovića, kojeg je Haški tribunal oslobodio svih optužbi.

Drežnjak kaže da se još 18 žrtava smatra nestalima, jer im ostaci ili nisu pronađeni, ili su nepotpuni.

„MKNO nam puno pomaže. Da nije bilo njihove DNK analize, teško da bismo ikada našli mog pokojnog oca, koji je bio žrtva zločina“, kaže mi je Drežnjak, dok sjedimo u kafani hotela Ero u Mostaru.

Sanja Mulać iz mostarskog ogranka državnog Instituta za nestale osobe, INO, tvrdi da im najveći problem predstavljaju nedostatak informacija, političke opstrukcije i manipulacije.

„Sa žaljenjem moram reći da političari u ovoj zemlji često manipuliraju udruženjima porodica žrtava i žele da ih iskoriste za vlastite političke ciljeve. INO je uvijek svim žrtvama pristupao na isti način, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, i naš jedini cilj je da pronađemo sva nestala lica“, kaže ona.

Prema njenim riječima, i obični ljudi bi mogli mnogo više pomoći porodicama da pronađu ostatke svojih najmilijih.

„Građani ove zemlje su ti koji imaju podatke o nestalima. Na žalost, oni ne saosjećaju u dovoljnoj mjeri sa porodicama žrtava da bi nas anonimno nazvali i rekli gdje možemo naći posmrtne ostatke“, kaže ona. Mulić dodaje i da je u nekoliko navrata bila u direktnom kontaktu sa ljudima za koje je znala da imaju takve podatke, ali da ih oni nisu željeli otkriti.

Predstavnici INO-a kažu da je zadatak pronalaženja nestalih izuzetno težak, kako fizički, tako i psihički, naročiti u situacijama kada moraju nazvati neku majku kako bi joj saopštili da su pronašli ostatke njenog djeteta.

„To je strašno! To se ne može opisati. Neko ko to nije doživio ne može ni zamisliti takvu situaciju“, kaže Mulić. „Gledati majku kako stoji nad ostacima svoga djeteta i moli ljekare da joj dozvole da dodirne ili poljubi kosti – to je neopisivo.“

Ured INO-a u Mostaru je do sada ekshumirao i identificirao više od dvije hiljade nestalih lica. Trenutno se u mrtvačnici mostarskog groblja Sutina nalazi oko 120 posmrtnih ostataka osoba koje još uvek nisu identificirane.

Osim državnog Instituta za nestale osobe, u traganju za nestalima u BiH učestvuju i brojne  nevladine organizacija iz cijele zemlje. Međutim, saradnja između tih organizacija je  daleko od zadovoljavajuće, tvrdi Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica iz Republike Srpske (RS).

„Nijedno udruženje iz Federacije me nikada nije pozvalo da učestvujem na sastanku na kojem se raspravljalo o problemima pronalaženja nestalih. Oni uvijek kažu da žele bolju saradnju sa udruženjima iz RS-a, ali kada zatražim da učine nešto konkretno, kažu mi da je još uvijek prerano za to“, tvrdi Mandić.

Mandić je u ratu izgubio 36 članova  porodice. On smatra da pronalaženje i identificiranje posmrtnih ostataka pomaže porodicama nestalih da steknu unutrašnji mir.

„Čak i 16 godina nakon rata, neke porodice još uvijek nisu u mogućnosti da dostojno sahrane svoje najmilije. Oni ne mogu posjećivati grobove, vršiti vjerske obrede, polagati  cvijeće i paliti svijeće. A to je važno za svaku porodicu“, kaže Mandić.

Jadranka Husković kaže da se neće smiriti sve dok ostaci njenog sina napokon ne budu pronađeni.

„Kada budem našla svog Feđu, moći ću posjetiti njegov grob, položiti cvijeće, porazgovarati s njim. Voljela bih da nađem makar jednu koščicu. To je sve što mi treba“, kaže ona.

U pisanju ovog izvještaja učestvovao je i Mirza Ajnadžić. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Holandska vlada. Projekat realiziraju SCCA/pro.ba, Institute for War and Peace Reporting -IWPR i Studentski eFM radio.

Dok stojimo na tvrđavi Kastel u Banja Luci, mladi muzičar iz tog grada, Đurica Štula, govori mi da on prilično često putuje u Sarajevo, ali da mnogi njegovi prijatelji to ni u snu ne bi učinili.

„Oni kažu da tamo ima previše džamija, da većina ljudi ima muslimanska imena i da je  kultura tih ljudi drugačija od njihove. Neki ljudi se plaše svega što je drugačije od onoga na šta su navikli“, kaže on.

Đurica dodaje da je čuo neke svoje sugrađane kako kažu da nikad ne bi išli u Sarajevo da ne moraju.

„Mnogi od njih kažu da im se Sarajevo gadi. Oni su puni  predrasuda.“

Amra Draganić studira arhitekturu u Sarajevu. Ona je vesela osoba, aktivna u borbi za zaštitu prava životinja i veoma liberalna. Proputovala je cijelu Evropu, ali nikada nije bila u Banja Luci.

„Zaista želim da jednog dana odem tamo, ali do sada nisam imala ni razloga, a ni priliku da to učinim“, kaže ona.

Amra spada među one mlade ljude iz BiH koji radije putuju u inostranstvo nego u druge dijelove svoje zemlje, o kojima jako malo znaju.

Iako oštro osuđuje predrasude koje Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju jedni prema drugima, ona je svjesna da su ovakvi stavovi dio bosanske realnosti.

Tihim glasom ispričala mi je priču o jednom svom poznaniku, muzičaru iz Republike Srpske (RS),  koji nije želio svirati u Sarajevu, jer je smatrao da bi bilo neprimjereno da  nastupa u „jednom muslimanskom gradu“.

Dejtonskim mirovnim sporazumom, sklopljenim 1995. godine, završen je rat u BiH, a zemlja je podijeljena na dva entiteta – Federaciju i RS –  s tim da je distrikt Brčko dobio poseban status. Iako između njih ne postoje zvanične granice, ova dva entiteta u velikoj  mjeri funkcioniraju kao odvojene države, sa paralelnim sudstvom, vladama i parlamentima.

Uprkos svim naporima koje međunarodna zajednica i nevladine organizacije poduzimaju kako bi se premostile te podjele, jaz između RS-a i Federacije vremenom se samo povećava.

Posljedica tog jaza je da cijela generacija Bosanaca rođena uoči i nakon rata vrlo malo zna o životu svojih vršnjaka u drugom entitetu, a često se i plaši prelaska entitetske linije   zbog predrasuda koje je stekla zahvaljujući svojim roditeljima i lokalnim medijima.

„Ne krećemo se previše, niti putujemo. Dvadesetak godina smo živjeli u izoliranim  društvima“, kaže Robert Jandrić iz Mostara. „Podijeljeni po etničkoj i entitetskoj liniji, ljudi svakim danom postaju sve više izolirani i gube zanimanje za ono što se dešava izvan njihovog vlastitog dvorišta.“

Jasmina Nakić, studentica filozofije iz Tuzle, kaže da nema novaca, a ni potrebu da posjeti druge bosanske gradove, pogotovo one u RS-u. Ona priznaje da se njeno viđenje života u RS-u zasniva isključivo  na izvještajima iz medija i onome što čuje od ljudi koji su tamo putovali.

„Čula sam da ljudi u Banja Luci žive mnogo bolje od nas, da im je [predsjednik RS-a Milorad] Dodik obnovio gradove, da je noćni život sjajan i da svi imaju dovoljno novca. Čula sam da obožavaju Dodika“, kazala je ona.

Međunarodna zajednica i političari iz Federacije Dodika često kritiziraju zbog njegovih secesionističkih ambicija i stalnih nastojanja da ojača Republiku Srpsku na račun države.

Posmatrači strahuju da će RS prije ili kasnije pokušati da se otcijepi i da će entitetske granice postati državne.

Političke tenzije i sve veće podjele između Federacije i RS-a ostavile su trag i na mladoj generaciji,  kaže Đurica.

„Zbog izoliranosti u svojim entitetima, mladi ljudi nemaju objektivnu sliku o tome kako žive njihovi vršnjaci u drugim gradovima, pogotovo sa druge strane entitetske linije. Mi jednostavno formiramo svoje mišljenje na osnovu onog što nam kažu mediji i što čujemo od drugih“, kaže on.

Dok šetam banjalučkim ulicama u društvu Dejana Matijevića – studenta filozofije i borca za ljudska prava – pitam ga da li zna gdje se nalazi granica RS-a. Osim par oznaka pored puta,  ništa ne ukazuje na to gdje se jedan entitet završava, a počinje drugi.

„Kada sa ocem putujem autom, on uvijek stavlja sigurnosni pojas čim uđemo u Federaciju. To je zato što je policija tamo strožija nego u RS-u, i što bi morao platiti kaznu. Eto kako znam da smo prešli entitetsku granicu“, kaže on.

Dejan dodaje da njegovi prijatelji u Banja Luci imaju vrlo negativan stav prema Sarajevu, koji je uglavnom posljedica nedostatka informacija o tom gradu. On sam je tamo više puta išao zbog posla i nikada nije imao nikakvih problema.

„Moji prijatelji ne razumiju kako mogu provesti noć u kući nekog Bošnjaka, a da ne strahujem za svoj život“, kaže on.

Prema Dejanovim riječima,  rat je doveo do toga da se ljudi povlače u najuži krug svojih prijatelja i da osjećaju otpor prema svemu što se nalazi izvan tog kruga.

„Često se dešava da ljudi donose neosnovan sud o drugima. Oni jednostavno o nekome formiraju mišljenje i odbijaju da ga promijene, jer im je tako lakše. Tako većina ljudi funkcionira“, kaže on.

Isto misli i Robert iz Mostara.

„Ljudi osjećaju strah od onoga što im je nepoznato. To je prije svega zato što nisu mogli putovati onda kada im je to bilo najpotrebnije, u vrijeme kada su odrastali. Sada ih predrasude o drugima sprječavaju da putuju po BiH. Ne mora to nužno biti mržnja, već jednostavno strah od nepoznatog“, kaže Robert.

On dodaje i da je ključ za prevazilaženje tih predrasuda povezivanje mladih ljudi svih nacionalnosti i organiziranje zajedničkih aktivnosti u kojima bi oni uživali i bolje upoznali jedni druge.

„Vjerujem da su nam zaista neophodni takvi projekti. Djecu iz oba entiteta trebalo bi slati u ljetnje kampove da učestvuju u zajedničkim aktivnostima. U stvari, trebali bismo poslati sve naše političare u neki ljetnji kamp na nekoliko mjeseci“, dodaje on uz smijeh.

Robert kaže da su ljetnji kampovi za djecu različitih nacionalnosti, koje je vidio u Bratuncu i Srebrenici,  zaista bili uspješni.

„Prvih nekoliko sati  vladala je tišina. Ali, kako je dan prolazio, djeca su bila sve opuštenija. Do večeri, neki od njih su već bili zaljubljeni, i to najčešće u vršnjake druge nacionalnosti“, dodao je on.

Đurica iz Banja Luke smatra da bi mladi ljudi koji imaju pozitivna iskustva sa pripadnicima drugih etničkih grupa trebali ta iskustva podijeliti sa što više ljudi, jer bi se i na taj način mogle pobijediti negativne predrasude.

Amra vjeruje da bi strategija za prevazilaženje jaza među mladima iz dva BiH entiteta mogla biti vrlo jednostavna – ali samo ako bi postojala politička volja da se ona implementira.

„Škole bi u sklopu nastavnih planova trebale slati djecu na putovanja širom Bosne i Hercegovine. Na taj način bi djeca bolje upoznala svoju zemlju, ali i vršnjake iz drugih dijelova BiH. Međutim, mislim da tu ideju vlasti ne bi prihvatile, jer oni grade svoju moć na podjelama. Što su  podjele veće, to su oni jači.“

U pisanju ovog izvještaja učestvovao je i Ajdin Kamber . Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Holandska vlada. Projekat realiziraju SCCA/pro.ba, Institute for War and Peace Reporting -IWPR i Studentski eFM radio.